Hrvatski sabor je 3. listopada 2023. donio Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit temeljem kojeg se, među ostalim, povećava iznos iznad kojeg se stvari i prava smatraju dugotrajnom materijalnom i nematerijalnom imovinom sa 464,53 eura (3.500,00 kn) na 665,00 eura (5.010,44 kn).
Ove izmjene poreznih propisa potaknule su opet diskusiju oko neusklađenosti poreznih i računovodstvenih propisa u Hrvatskoj.
Porezni propisi uz vremenski kriterij za klasifikaciju određene imovine na dugotrajnu ili kratkotrajnu definiraju i vrijednosni kriterij dok računovodstveni propisi ne spominju vrijednosni kriterij.
Računovodstveni standardi navode da je dugotrajna materijalna imovina namijenjena za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba ili usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe i koja se očekuje koristiti duže od jednog razdoblja.
U praksi, ova neusklađenost izaziva pomutnju kod priznavanja dugotrajne imovine jer poduzetnici, ovisno o iznosu, evidentiraju identične stvari i na sitnom inventaru (u sklopu kratkotrajne imovine) i u dugotrajnoj imovini te postoje situacije da poduzetnici u sitnom inventaru imaju evidentirano npr. računalo nabavne vrijednosti 450,00 eura, a u dugotrajnoj imovini računalo nabavne vrijednosti 470,00 eura.
Sam naziv sitan inventar podrazumijeva instrumente, pribor, protupožarna i sanitetska sredstva, radnu i zaštitnu odjeću i ostala sitna sredstva manje vrijednosti (npr. u hotelskom poslovanju bi to bili tanjuri, čaše, vilice, noževi, žlice, posteljina i ručnici, radna odjeća osoblja hotela i sl.), a nikako ne računalo samo zato jer mu je vrijednost ispod 464,53 eura tj. sada ispod 665,00 eura.
Veliki broj poduzetnika niti ne evidentira sitan inventar u sklopu zaliha već ga evidentiraju direktno na trošak te ne vode nikakvu analitičku evidencija tog sitnog inventara, a pozivaju se na porezne propise, ovo naravno nije dopušteno jer je za svu imovinu prema Zakonu o računovodstvu potrebno voditi analitičke evidencije i najkasnije s krajem poslovne godine popisati imovinu i obveze i s popisanim stvarnim stanjem uskladiti knjigovodstveno stanje. Sitan inventar je dio imovine koji se, kao i sva druga imovina poduzetnika, mora popisati na obveznoj godišnjoj inventuri.
Druga krajnost je da poduzetnici dolaze na ideju da amortiziraju sitan inventar kroz više godina, a s obzirom na činjenicu da se sitan inventar evidentira na zalihama u sklopu kratkotrajne imovine, povlači se pitanje kako se taj sitan inventar može priznati kao kratkotrajna imovina ako ga poduzetnik planira koristiti tj. amortizirati kroz više godina.
S druge strane, Zakon o porezu na dobit dopušta da se npr. računala koja su evidentirana na dugotrajnoj imovini amortiziraju po stopi od 50% te se ta stopa može podvostručiti na 100%. Ovo povlači pitanje kako se to računalo uopće može priznati kao dugotrajna imovina ako ga poduzetnik može amortizirati kroz samo jednu godinu.Ove neusklađenosti poreznih i računovodstvenih propisa sve više otežavaju ispravno priznavanje i mjerenje imovine s obzirom da se prema Zakonu o računovodstvu poduzetnici trebaju pridržavati Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja, a istovremeno Zakon o porezu na dobit sadrži propise koji su u kontradikciji sa tim standardima.
